New Page 1

Korlat je dobio ime po nekadašnjem gradu hrvatskih kneževa Korlatovića, odnosno selu je od imena Korlatović ostalo pokraćeno ime Korlat.

Prema P. Budmaniju, odnosno Mikalji „korlat“ je jamačno mađarska riječ – što znači ograda.

U Mađarskoj postoji mjesto Korlat, poznato po svojoj gotskoj crkvi i u klasičnom duhu uređenom posjedu.

S Korlatom, kao jednim od gradova na jugo-istoku, je završavala Ninska županija. Ovo mjesto se nalazi u blizini brijega (današnje Debelo brdo) koje rastavlja Bukovicu od Kotara dok je samo mjesto smješteno u Kotarima – zemlji od Nina do Skradina koja se zove i Ravni Kotari i to u njegovom dijelu koji se nazivlje donjim ili dubokim – proteže se od Nina i Novigrada do Benkovca.

Korlat je prema novijim arheološkim istraživanjima (1984. godine) smješten u srednji dio sjeverne Dalmacije, a ucrtan je i na karti M. Pagana iz čak 1530. godine.

Godine 1982. prilikom sustavnog arehološkog istraživanja u Korlatu je nađen grobni humak od kamena i zemlje iz mlađeg kamenog doba.

Godine 1899. objelodanjen je starorimski natpis sa nekadašnjeg prostora Nedinuma a koji je otkriven u Korlatu. Brdo (više Korlata) zvano Kukalj je dijelilo Corinum i Nedinium - što je bilo i uklesano.

Godine 1901. u Korlatu je nađen starorimski novac Porcia (danas u arheološkom muzeju u Veneciji); inače iz obitelji Porcia su potekli neki starorimski konzuli, pravnici pa i pjesnici - uglavnom spominjani i na srebrenim novcima ugravirani u II. stoljeću prije Krista.

Nedaleko od današnjeg Korlata je išla izuzetno važna cesta u rimskom razdoblju - "via magna", koja se spajala Jader (današnji Zadar) sa Asseriom (današnji Benkovac).

E. Dyggve je 1951. obajavio tloris crkvice u Korlatu i istom je usporedio kao starohrvatski crkveni oblik sa sličnim tlorisom ranokršćanskog oblika u Dubravini; kod tog podržava mišljenje da su različiti tipovi crkvenih zgrada starijih od doseljenja te da su u starohrvatsko doba isti preuzeti i korišteni i to tako potpuno da se može kazati da su izravno kopirani.

Godine 1891. fra Lujo Marun je u Korlatu ispitivao stare spomenike, a kasnije je uz pomoć svoga povjerenika don Mate Klarića otkrio starokršćansku crkvicu, kod koje su se ljudi pokapali i nakon doseljenja Hrvata.

U polju kod Korlata 1985. godine skupljena je veća količina ulomaka posuda i kremenih predmeta iz srednjeg vijeka, ali nije jasno jesu li to ostaci groblja ili naselja.

Toponim "Berda", koji se prvi put susreće kad Ivan "Crouatarum dad" dariva "curtem in loco, qui dicitur Berda" godine 1070. samostanu Sv. Krševana u Zadru M. Barada traži i u predjelu Debelog brda više Korlata.

Gradić Korlat bio je jedan od brojih gradića koji su opkoljavali Karin - jedan od najznamenitijih mjesta u hrvatskoj Dalmaciji; prgodom udaje kći Klaudije kralj Dmitar Zvonimir je darovao zetu Voniku grad Karin.

Godine 1880. obilaće predjel Kotar D. Alačević nalazi i u Korlatu gospoštine, dvore hrvatskih knezova iz kraljevske hrvatske dobi, koji se - veli D. Alačević - tek poznaju.

U blizini župske crkve B. Gospe Velike u Korlatu nalazili su se ulomci starohrvatske rezbarije, dok se u blizini crkvice Sv. Jerolima znalo vidjeti rezbarija hrvatsko-bizantskog doba.

U crkvici Sv. Jerolima bila je sačuvana i stara na drvetu slika, zanimljiva unatoč datiranja iz XV. stoljeća, jer je - unatoč presira - sadržavala tragove naše ornamentike iz razdoblja od IX. do XI. st. gdje stoji korektnija izreka Sv. Jerolima (umjesto uobičajenog parce ovdje se čitalo memento : interesantno za one koji se zanimaju pitanjem o domovini Sv. Jerolima).

Od sredine 9. st. dolazi sve više do prekida poganskih pretkršćanskih tradicija i iz grobova nestaju uporabni predmeti, a u mnoštvu se javlja nakit.

U prvoj polovici XV. st. izvršeno je razgraničavanje između Mletačke republike i Hrvatsko-Ugarske. Granica je išla od Karinskog mora (Ribnica) na Korlat.

Već u prvoj polovici XV. st. Osmanlije su se počele zalijetati u zadarsko zaleđe, plijeniti ga i pustošiti.

Praskvići i Domakovci kao "terre castrenses" u XV. st. više nisu u novigradskogm vlastelinstvu Gusića nego mletačke države.

Godine 1738. Korlat je spomenut u izvješću fiskalnog odvjetnika generalnom providuru glede poslovanja Sacro Monte di Pietá (državna banka).

Na dne 30. IV. 1710. ninski biskup je u sklopu vizitacije crkve Sv. Jure u Biljanima, koja je nekoć bila jedna od župnih crkva Ninske biskupije, a onda su je zauzeli i njom stali upravljati grčki svećenici (biskupi u Mletačkoj Republici su odlukom općeg Providura Valiera od 25. 3. 1986. obavljali i vizitaciju pravoslavnih župa na svome teritoriju) pohodio i prastaru crkvu Sv. Jere u polju u Korlatu, a sutradan i crkvu Marijina Uznesenja na brežuljku, koji su stanovnici obnovili, a Osmanlije porušili.

Oko godine 1700. V. M. Coronelli bilježi kao značajno mjesto u Cosulovom poglie - u Corlat; Kožulovo polje je u relaciji naziva župe Perušić, koja ne prostoru Kotara i Bukovice postoji 700 godina.

Na dne 2. travnja 1751. pop Marko je sagradio (izgleda ponovno podigao nakon osmanlijskog rušenja - op. aut.) crkvu Sv. Marije uz pomoć cijeloga puka korlatske župe, natpis na glagoljici na kamenoj ploči na vanjštini južnog zida - nad bočnim vratima - sivi vapnenac: 54 x 38 cm.

U jesen 1514. je bosanski paša s 4000 konjanika provalio na hrvatski teritorij, do Karina i Korlata, u neposrednom zaleđu Zadra.

Prema E. Ćelebi Turci su Korlat prvi put spalili u prosincu 1514, a osvojio Gazi Bektaš-Beg 939 = 1522. godine, a Turci zaposjeli 1527. ili možda 1523.

Još u prošlom stoljeću je D. Alačević u Korlatu zaticao oblu kulu nazvanu Gradina Zorić i okolo iste ruševine grada Korlata - kojeg kada su Turci zauzeli Kotare srušiše kao suvišne i nikad se više ne podiže. Nadalje, prema D. Alačeviću tu je Beg Atlagić imao raskošnu kulu.

Nekadašnji vlasnik Korlata Juraj Korlatović se spominje između 1526. i 1530. ali u svezi posjedovanja kaštela Oporovca u Križevačkoj županiji - kada i sam kralj Ivan Zapolja 1. 4. 1527. nalaže istjerati Gjuru Korlatovića iz Oporovca, a kraljevski sud 1531. dosuđuje na temelju doprinošenih dokaza staroj vlasteli imanje što ih u Križevačkoj županiji posjedovaše naseljeni Vlasi.

U tijeku posjeta Korlata, negdje oko 1660. godine E. Ćelebi iznosi kako ljudi koju su u službi gospodara grada Korlata nose hrvatsku narodnu nošnju (hrvatsku crvenu kapicu, potijesni crveni prsluk i poširoke bijele hlače) i da su stvarno čvrsti, brzi, sredovječni i uvaženi junaci umjerena života.

Tijekom mletačke vladavine u dalmatinskoj Zagori, tako i u benkovačkom kraju, u načelu nije bilo dopušteno uzgajati vinovu lozu. Poput vinogradarstva i maslinarstvo je bilo zapostavljeno, točnije ono nikad nije bilo ni razvijeno. Maslina je uzgajana samo u pojedinim selima toga područja, najviše u Korlatu, gdje je 70-ih godina XIX. stoljeća bilo oko 500 stabala, dok je u nekim selima bilo samo po nekoliko desetina toga stabla.

U razdoblju od 1880. do 1890. u Korlatu je zamjetan pad broja stanovnika; godine 1855. bila je osobito raširena kolera u Dalmaciji koja je bila zahvatila i mnoga sela benkovačkog kraja, a među njima i Korlat.

Malarija je bila karakteristična bolest Ravnih kotara početkom XX. stoljeća; od nje je bolovalo oko 50 % stanovništva. Liječnicima su pomagali tzv. "pilulaši" koji su po uputama liječnika preko cijele godine bolesnicima dijelili kinin.

Prvi svjetski rat je započeo 1914. nakon što je srbin Gavrilo Princip izvršio atentat na Austro-Ugarskog kralja Ferdinanda u Sarajevu

Italija je poslije dugog pogađanja sklopila u Londonu 26. travnja 1915. tajni sporazum sa Britanijom, Francuskom i Rusijom da stupi u rat s njima protiv Njemačke i Austro-Ugarske. Po tom sporazumu, kao naknadu za ulazak u rat na stranu Atante Italija je imala dobiti između ostalog i sjeverozapadnu polovicu Dalmacije kao i Istru, nakon završetka rata kao nagradu. Obzirom na proklamiranu neutralnost proizašli su relativno mali demografski gubici zadarske regije u I. svjetskom ratu i neposredno poslije njega.

Poslije Prvog svjetskog rata stvorena je Kraljevina Jugoslavija kada su južnoslavenski narodi ujedinjeni u jednu državu po prvi puta u povijesti. Kraljevska obitelj je ostala ista od bivše kraljevine Srbije a Beograd je bio glavni grad. Hrvatska se nadala boljem statusu u Jugoslaviji od onoga kojeg je imala u Austro-Ugarskoj, međutim Hrvati su vrlo brzo postali razočarani jer su Srbi u Kraljevini stjecali sve više moći i prevlasti. Postalo je očito da je kraljevina Jugoslavija samo proširena kraljevina Srbija. Razočarenje je kulminiralo kada su braća Radić kao hrvatski predstavnici u parlamentu brutalno ubijeni u atentatu u Beogradu 1928. godine izvršenom od strane pripadnika Srpske Radikalne Stranke.

Ovi povijesni događaji zajedno sa činjenicom da je već postojala razlika u vjeri, Hrvati - katolici, Srbi - pravoslavni kršćani, se smatraju početkom hrvatsko-srpskog sukoba koji se održao do današnjih dana.

U Korlatu je u to vrijeme bilo miješano stanovništvo hrvata i srba. Srbi su doselili u Korlat davno prije, nakon povlačenja prema zapadu i traženja utočišta pred invazijom Turaka na Balkan.

St. Kugli u svom vodiču kroz Sjevernu Dalmaciju (između dva rata) ističe da se Korlat odlikuje romantičnom panoramom i stoljetnim bukvama koje okružuju njegovu katoličku crkvu, ali da narod silno trpi od malarije, premda je još 1924. godine u nedalekom Smilčiću bila osnovana privremena antimalarična stanica.

U travnju 1941. nasuprot talijanskim utvrdama (u sektoru Zadra) stajao je pojas jugoslavenskih utvrda - Kraljevina Jugoslavija bila se počela utvrđivati još 1934. - od Pašmanskog kanala, preko Nadina do Karinskog mora obuhvaćajući sjeverozapadne padine Nadinskog blata, Nadinsku gradinu prelazeći cestu Benkovac-Zadar, Sv. Mariju, Korlat, Debelo brdo i dalje prema Karinskom moru.

Ubrzo nakon što su Nijemci okupirali Kraljevnu Jugoslaviju, dogodila se pogreška kada su mnogi hrvati u želji za neovisnošću pristupili ustaškom* pokretu pod kojim je stvorena Neovisna Država Hrvatska, ali pod pokroviteljstvom Nijemaca koji su bili na sjeveru Hrvatske i Talijana na njenom jugu.

Mnogi srbi su pristupili četničkom* pokretu čija namjera je bila stvaranje Velike Srbije kojoj je zapadna granica Karlobag-Karlovac-Virovitica, uključivala i veliki dio Hrvatske u kojem su živjeli srbi.

Prvo javno streljanje po kratkom postupku izvršili su Talijani i to nad nevinom četvoricom Vrkića iz Korlata 6. kolovoza 1941. pod optužbom da su izvršili diverziju - rušenjem tt stupova da su prekinuli vezu Zadar-Knin.

Onda je došao partizanski pokret kojeg je predvodio Tito, hrvat po nacionalnosti i komunist koji se borio protiv Nijemaca i Talijana.

Mnogi hrvati kada su vidjeli mane ustaškog pokreta su pristupili partizanima, ali i veliki broj srba i četnika koji su to koristili za ratovanje protiv Hrvata. Najnotorniji zločin počinjen od srpskih partizana se dogodio u Bleiburgu u Austriji na kraju rata kada su pobijeni ustaše i hrvati nakon predaje.

Ovi događaji zajedno sa činjenicom da je Tito na kraju rata stvorio novu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju gdje su srbi ponovno ostvarili dominaciju i na taj način pogazio hrvatsku ideju o neovisnosti, rezultirali su time da i danas mnogi hrvati Tita smatraju izdajicom.

Oni koji brane Tita kažu da nije mogao učiniti više u datim okolnostima, te da je fatalna pogreška hrvatskih ustaša da surađuju s nacistima i fašistima kada su počinjeni zločini u Jasenovačkom koncentracijskom logoru gdje su ubijani židovi i srbi, zajedno sa željom savezničkih država da obnove Jugoslaviju, nepremostiva prepreka koja ga je sprečavala da učini više za Hrvatsku.

Ovi prije spomenuti optužuju Tita kao glavnog krivca koji je dozvolio srbima da portretiraju hrvate na međunarodnoj razini kao naciju koja je počinila genocid iako je glavni cilj ustaškog pokreta bio stvaranje Neovisne Države Hrvatske a ne pružanje podrške nacističkom stvaranju čiste Arijevske rase.

* ustaša - pobunjenik, buntovnik, riječ srpskog porijekla kojom su nazivani hrvatski separatisti. Ustanik bi bila hrvatska riječ. Ustaše se prvi put spominju nakon što su izvršili atentat na jugoslavenskog kralja Aleksandra u Marseillesu (Francuska) 1934. g. kao osveta za ubijenu braću Radić.

* četnik - pripadnik čete (u vojnoj terminologiji). Četnici su često portretirani kao male skupine (čete) prepoznatljivog izgleda, karakteriziranog po dugoj kosi i bradi. Ostali su lojalni Kralju koji je pobjegao u London nakon što su Nijemci okupirali kraljevinu Jugoslaviju. Velika Britanija je podržavala četnike u prvim godinama rata sve do afirmacije partizanskog pokreta. Četnici su odgovorni za ubojstva mnogih Hrvata i Bošnjaka - Muslimana.

Godine 1990. kao reakcija na uspon Miloševića i ultranacionalista u Srbiji, Franjo Tuđman iz Hrvatske Demokratske Zajednice (HDZ), sve učestalije govori o potrebi razdvajanja Jugoslavenske Federacije i transformaciji ka tržišnoj ekonomiji i demokraciji. Iako je Tuđman Srbima u Hrvatskoj jamčio njihova prava, oni odbacuju njegove ideje i čak, pokušavaju napad na njega na skupu HDZ-a u Benkovcu.

1991. nakon što Hrvatska proglašava neovisnost od Jugoslavije, zabrinutost Srba u Hrvatskoj za njihov budući status mogla se i shvatiti kao legitiman uzrok nezadovoljstva, da se ona nije pretvorila, uz podršku JNA u krvavi pohod čiji konačni cilj je bilo stvaranje etničke čiste Velike Srbije, i ispunjenje ambicija koje su Milošević i Šešelj definirali kroz slogane "Gdje god postoji i jedan Srbin - to je srpska zemlja" i "Svi Srbi u jednu državu". Posljedice provođenja ovakve politike, koja se predstavljala kao nasljedstvo i ostavština četničkog pokreta iz II. svjetskog rata, su bile velike patnje, razaranja i gubitak ljudskih života kako u Hrvatskoj tako i u Bosni, takvih razmjera, da to svijet nije vidio od II. svj. rata.

U kolovozu 1991., uoči fešte Velike Gospe u Korlatu, Srbi iz Biljana, Korlatu susjednog sela, ohrabreni prisustvom JNA otvaraju rafalnu paljbu na svoje susjede Korlaćane - Hrvate. Ovi tada umjesto da slave feštu 15. kolovoza, bježe iz svojih domova u strahu za vlastiti život a crkva sv. Marije uskoro se ruši u podmetnutoj eksploziji 16. rujna 1991., također oštećujući i mjesno groblje.

Na sam blagdan Velike Gospe, sa svojih radnih mjesta su u zatvor, u Benkovačku miliciju, odvedeni osam hrvata, od čega su četiri iz Korlata, među njima su Brato Vulelija, Josip Vulelija, Krste Vulelija i Ante Jurjević. Nakon par dana pušteni su uz razmjenu.

Izgnani korlaćani nalaze utočište u turističkim hotelima i bungalovima na obali ali time nisu izbjegli prijetnju, jer su obalni gradovi Zadar, Biograd, Šibenik i dr. svakodnevno bombardirani kada je ubijeno mnogo civila.

Oni hrvati koji su ostali u Korlatu su ostali nezaštićeni i izloženi pogibiji, pogotovo nakon onoga što se dogodilo u obližnjoj Škabrnji 18. studenoga 1991., kada srbi divljački masakriraju više desetaka Hrvata, nenaoružanih mještana.

Sedam korlatskih Hrvata je ubijeno, a oni koji su preživjeli su se uspjeli izvući nakon pregovora i uz pomoć UN-a.

Kada je iz Korlata izašao i posljednji Hrvat, sve njihove kuće su uništene, podmetnutom eksplozijom ili zapaljene i zla misija zvana etničko čišćenje je bila ostvarena, ali to nije kraj priče!


crkva Velike Gospe nekada	crkva Velike Gospe nakon rata

crkva sv. Jerolima nekada	crkva sv. Jerolima nakon rata

Kako je svijet sve više postajao svjestan zvjerstava koje su Srbi počinili od Vukovara do Dubrovnika podignut je embargo na oružje omogućujući Hrvatskoj da se naoruža i brani. Mnogi Korlaćani pristupljuju hrvatskim snagama da brane Domovinu, točnije 130 njih.

5. kolovoza 1995. Hrvatska otpočinje masivnu vojnu operaciju zvanu "Oluja" te oslobađa okupirani teritorij za manje od dva dana.

Većina Srba iz SAO Krajine bježi baš kao i Hrvati nekoliko godina prije. Sada su i njihove kuće uništene. Pravoslavne crkve ostaju netaknute.

Hrvatska Vlada potom osigurava sredstva za obnovu ratom oštećenih kuća te se korlatski Hrvati postepeno vraćaju u svoje novo obnovljene kuće. Obnova trenutno uključuje i lokalne Srbe, također, koji su se vratili u manjem broju. Samo nekoliko korlatskih Srba se vratilo u Korlat.

Prema popisu stanovništva iz 1981. Korlat je sačinjavalo 55% Hrvata i 45% Srba.

Danas neki generali Hrvatske vojske su optuženi za ratne zločine počinjene protiv srpskih civila tijekom i nakon vojne operacije "Oluja" i čekaju suđenje na Haaškom tribunalu.

KOMENTAR: Autor ovog povijesnog osvrta je pokušao biti što objektivniji. Njegova je najmanja namjera da kopa po ranama što zacjeljuju ili da potiče bilo kakvu mržnju i/ili diskriminaciju, pogotovo danas kada se Hrvatska nada članstvu u EU gdje više ne postoji sukob među europskim nacijama, a nadajmo se da je i sukob između balkanskih nacija prestao postojati.